Nema starih priča, već samo novih čitalaca.
Ovo je jedan kvalitetan podnaslov. Neka tako i ostane, a ostalo je nekoliko centimetara niže.

2. 6. 2012.

Pojedena deca revolucije


’’ Više ništa nije isto, nikad neće biti kao što je bilo ranije, ostaje nam samo borba, borba i sećanje na neko sretnije vreme kada smo zajedno bili svi, koje nijedna slika, nijedna pesma, ne mogu vratiti...’’
Atheist Rap


U četvrtak sam u Banovini gledala domaći film ’’Lice revolucije’’. Ne volim modernu srpsku kinematografiju jerbo imam utisak da je primarni cilj režisera da onerasploži publiku i ubije je u pojam. Shvatam ja surovu realnost u kojoj kojoj živimo, umetničku potrebu da se govori o tome, ali brate slatki, što je mnogo, mnogo je. Smanji nivo umetničke aspiracije i nasmej me, zabavi. No, ne želim da se ovo pisanije pretvori u kritiku modernog srpskog filma jer hoću da pišem o nečemu sasvim drugom. 
                   Dakle, gledala sam film pod čijim sam utiskom još uvek i čini mi se da se neću skoro oporaviti. ’’Lice revolucije’’ je odličan film, ali ukoliko ste bivši idealista Otporaš, biće vam mnogo teško, rascopaće vas sve one emocije i brutalnost, a kada kažem brutalnost, mislim na post skriptum dešavanja od 5. oktobra 2000. I evo nas, dvanaest godina posle i ništa. Svaki idealizam je nestao, nema ga ni u tragovima, a oni koji nikada nisu bili idealisti su uvalili dupeta u fotelje, pokušali da operu prošlost i počnu iz početka.
Mene su zatrovali politikom veoma rano i to je večiti usud, uvek i svuda stižem prerano, dođem, vidim i odem. Elem, moj prvi susret sa politikom je onaj nesretni Depos i njihovi šareni posteri sa azbukom. Sećate se? E, te ’92. godine sam izašla na izbore prvi put, ujak me je nosio na krkače, ušli smo na izborno mesto, uzeli listić, ujak pitao za koga ćemo glasati, ja počela da se dernjam ’’DEPOS, DEPOS’’ i zaokružila ih. Imala sam 7. godina. Simbolika mog zaokruživanja ujakovog glasačkog listića je bila više nego jasna, ali tog 20. decembra nije bilo dovoljno ljudi koji su mislili na budućnost. 
Izvor: www.smedia.rs

Nažalost, pamtim i da su socijalisti uz pomoć Arkanove grupe građana i radikala formirali vladu, pamtim da su tih godina svi naprasno postali srpski nacionalisti. Eto, ne sećam se šta sam jela prekjuče za doručak, ali se sećam parole ’’Srbija je večna dok su joj deca verna.’’ Sećam se Radomana Božovića, Nikole Šainovića i tog da je DSS nastao iz DS-a. Pamtim, a neću, ne želim. Pamtim i da su u Dnevniku u 19.30 puštali snimke izmasakriranih tela pozivajući ljude da idu u rat. Pamtim i da sam imala problema u školi - nisam znala da pevam ’’Hej, Sloveni’’ jer sam kao dete iz četničke porodice znala samo ’’Bože, pravde’’ (pravu verziju, ne ovu novu, promenjenu), sećam se prozivanja učiteljice zbog tog istog četničkog porekla i činjenice da mi je otac dezerter. Jednostavno, to su bili moji koreni, nešto odakle sam potekla i tu se ništa nije moglo, kao ni protiv ćaletove odluke da ne želi da ubija. 
            Sećam se inflacije, Dafine, Jezde, Karića, Milana Panića. Sećam se početaka turbo folka, praznih rafova u radnji, kevinih suza, siromaštva, restrikcija struje...  ’’Otvorenih vrata’’, Ramba Amadeusa koji je glumio u filmu Dragane Mirković, ’’Slatko od snova’’. Sećam se i onog pro-ratnog filma u kom Virdžina tj. Marta Keler neguje ranjenog Igora Pervića koji će se vratiti u rat čim se oporavi. Sećam se da Slobodan Selenić nije doživeo da vidi ’’Ubistvo sa predoumišljajem’’. Dok kucam ovo, sećanja samo naviru, roje se strahovitom brinom, ali stajem ovde. Postaje previše lično. Sad mi žao što se sećam svega toga jer sam bila dete, tih godina je trebalo da se igram i da mi najveći problem bude to što se Saši Mitiću, mojoj simpatiji iz klupe, sviđa Jovana. I nikada im neću oprostiti svoje detinjstvo. Nikada. Njima, socijalistima. Demokratama nikada neću oprostiti socijaliste. 
Izvor: www.dw.de

Fast forward na 2000.-u i Otpor. (Nema svrhe da pričam o ’96.-oj i duvanju u pištaljku dok sam držala kevu za ruku. Neću ni o bombardovanju. Tada sam već poprlično bila zatrovana politikom. Mentalno sakaćenje čije posledice osećam i danas.) U Otpor sam ušla iz želje da nešto promenim, da na neki način utičem u svrgavanju tiranina. (Kako sam samo bila naivna!) Niko nikada ne treba da podcenjuje bes i revolt mladog čoveka. Niko me nije vukao za rukav, terao; jednostavno sam ih jednog dana našla i pitala šta treba da se radi. Bila im je frka što sam mlađa od svih njih 4-5 godina, ali ipak sam postala deo ekipe. Nosila sam belu majicu sa, sprejom iscrtanom, pesnicom kroz grad, ćale je čupao kosu i molio me da to ne radim jer će mi neko slomiti kičmu. Te godine nisam osećala strah, osećala sam da će kraj ubrzo doći i da će sve biti u redu. Bili smo idealisti, verovali u ideju, u visoko podignutu pesnicu, jednostavno smo verovali. Bili smo strašno glupi, bes i energija cele jedne generacije izmanipulisani do tačke da boli. Blokirali smo puteve, lepili plakate, nosili majice i bedževe, protestvovali i urlali: ’’gotov je!’’. I ništa. 
                   Desio se narod 5.oktobra, a među tim narodom bili su i moji drugari, gutali suzavac i dešavali se. Ne znam, bude mi teško kad pomislim na to. Sa velikom tugom mi na pamet dolaze slike sa konvencije u Domu omladine, 2001. godine kada su oni za govornicom trabunjali o bespotrebnosti pesnice i tako nekim čudnim stvarima.  Tog februara 2001.-e jedan deo mene je nestao. (Drugi, mnogo veći deo mene je nestao 12.marta 2003.) Bilo mi je čudno što neki Otporaši postaju foteljaši. Shvatili smo da je naša uloga u revoluciji gotova, ali nam je bilo drago što smo uspeli. Tiranin je sklonjen, dolaze novi, bolji dani. Tada je zaista bio lep osećaj, to, biti mlad u Srbiji. Još uvek sam mlada, još uvek u Srbiji, ali odavno nije lep osećaj. Odvratan je zapravo. Jbg, nismo imali pojma šta nas sve čeka. Nismo imali pojma da će sve to u šta smo veovali biti ugaženo i bačeno u blato i biti nipodaštavano.
    Kad bih mogla da vratim vreme, vratila bih se i išamarala naivnu 15-ogodišnju Aleksandru, zapravo, ubila bih je od batina i rekla joj da se okane ćorava posla. Onda sam otišla u DS, pa su ubili Đinđića, Otpor! je postao politička stranka i totalno umro na izborima, pa se priključio DS-u, onda su me 2005. izbacili iz stranke zbog podrške već izbačenom Čedi i to je bilo to. Imala sam 20 godina. Tada sam završila sa bilo kakvom politikom. Glasala sam sve do ovih izbora, uvek birajući manje zlo. Ove godine sam odlučila da prekinem i sa tim jer mi se smučilo. Nisam više mogla da dozvolim da moj glas ima ikakve veze sa onima koji su mi uništili detinjstvo. Bilo me sramota od same sebe. Nažalost, proces detoksikacije još uvek traje jer sam dubinski zatrovana i pamtim.
   Moji drugari iz Otpora su se uglavnom poženili, neki napustili zemlju, ali nikom od njih nije palo na pamet da izvuče nešto iz svega toga, da unovči svoje učešće u revoluciji. Jedan jedini (i glavni) Otporaš koji nam nije bio drugar, postao je najpre član, a zatim i  poslanik DS-a.
Branko Ilić, ''Lice revolucije'', izvor: www.b92.net
Za koji dan punim 27. godina. Na momente imam osećaj da ih imam 127. Zato sam prestala da gledam informativni program, preskačem deo o politici u novinama i uopšte da me bude briga. Razočarenje mi je veliko poput neba. I razumem ’’Lice revolucije’’ previše dobro...  

15 коментара:

  1. Nadam se da mi nećeš zameriti ako, umesto klasičnog komenatara, citiram jedan svoj jučerašnji tvit: "U Crnoj Gori reinkarnacija "Otpora", u Argentini lupaju u šerpe i lonce... u Srbiji, 12 godina kasnije, malo do umereno oblačno...".
    Dovoljno, nadam se...

    ОдговориИзбриши
  2. Анониман3. 6. 2012. 02:49:00

    moj zivot u svakom slovu....

    ОдговориИзбриши
  3. "I nikada im neću oprostiti svoje detinjstvo. Nikada. Njima, socijalistima. Demokratama nikada neću oprostiti socijaliste."

    Ko god napiše ovako nešto, zaslužuje moje simpatije bez dalje provere.

    ОдговориИзбриши
  4. Анониман3. 6. 2012. 12:52:00

    Odlično Alex, bolno dobro!

    ОдговориИзбриши
  5. Bio sam deo vecine dogadjanja tih devedesetih. Bio sam i u Otporu. Dva puta sam hapsen. Ni jednog trenutka se ne kajem sto sam u svemu tome ucestvovao.
    Otpor je zavrsio svoj posao i prestao da postoji. To je potpuno normalan sled dogadjaja, Nije ni bilo za ocekivati nesto drugo.
    Inace, Srdja je i pre Otpora bio clan DS-a (cak i predsednig DS podmlatka). Cole i Neca su kasnije postali clanovi DS-a.

    ОдговориИзбриши
  6. Fenomenalno i nazalost realno..

    ОдговориИзбриши
  7. Nenad Duda Petrović4. 6. 2012. 12:11:00

    Kako ljudi uporno previđaju...da su do 5. oktobra nešto očekivali od sebe samih, a onda su, jednostavno, odahnuli i počeli da očekuju to od drugih...

    "Lice revolucije" je sramota kako za našu revoluciju tako i za našu kinematografiju. Ukratko, režiran od strane izvesnog marginalnog aktiviste iz Kraljeva, pod očiglednom dirigentskom palicom nekakvog kepec-umetnika iz šes'et osme kog sam prvi put video baš u tom filmu, nikako pre, nedajbože pre dve'iljadite...a o jednom nekoć zaista divnom dečku koji je bio glasnogovornik Otpor!a, dok mu se labilna ličnost nije urušila pod tim nemalim teretom. Puk'o k'o Britni Spirs. Al' u filmu se ne pominje da je ovaj zaplovio u šizofreniju indukovanu teškim drogama i da je zbog toga skrajnut, nego su ga "dojučerašnji saborci tek tako ostavili iza". Ma haj'te, molim vas ?! Možda je trebalo da ostane u prvom planu i besedi o ezoteriji u retkim pauzama opijatskog stonda i češanja, to li je lice revolucije ?! A užasno tužan aspekt filma je što vidiš da on, dečko, zaista misli da je on bio vođa Otpor!a...

    ...a jedini vođa je bila Ideja. Jednostavna ideja da skinemo Slobu s'vlasti. Ništa više i ništa manje. Neki su bili više, a neki manje uključeni, to je sve.

    Ono što nikako ne razumem je ta silna potreba da se pljune u pravo lice revolucije. Kad se pomene Otpor!, uvek je u nekom kontekstu kako je razočarao, izdao, nije održao dato obećanje, a ja užasno jako osećam kako to nije u redu - koje to obećanje nije održao ? Otpor! je dao jedno jedino obećanje - "Gotov je!" i vrlo ga je održao. Nit' je otvoreno podržav'o neku određenu političku partiju - DOS su bile ujedinjene sve opozicione političke partije, a Otpor je bio onaj faktor "nema zajebavanja i sitnih razmirica, svi k'o jedan protiv diktatora", nit' je obećav'o bolje sutra - u stvari, nije obećav'o sutra uopšte. Ruku na srce, niko od tih ljudi koji su bili do guše upleteni u krvotok otpora do samog kraja nije imao dovoljnu izvesnost sopstvenog sutra da bi ma kome išta obećav'o u vezi istog.

    Da je petog oktobra, ne daj bože, potekla krv...i da je bilo deset mrtvih...'oćete da vam kažem njihova imena ? Da je bilo sto mrtvih, devedeset bi bilo izvučeno iz gomile metodom slučajnog ili manje slučajnog uzorka, ali ovih desetoro bi se svakako našlo na tom spisku...kao god i da je Sloba pobedio na tim izborima...ali, o tome niko ne misli pre nego što im prišije nimalo laskavu titulu "foteljaša".

    Uvreženo je mišljenje da su se jednog slučajnog četvrtka, na poljančetu gde je desetak nasumično skupljenih likova pikalo fucu, pojavila dvojica u crnim odelima,crnim cvikerima i onim silikonskim federima zadenutim za uvo, sa ponudom od vrste -"psst, mi smo iz CIA, dal' biste za šaku dolara izdali tekovine Komunističke partije i stvorili moćnu organizaciju koja će da svrgne s'vlasti Velikog Vođu ?". Istina je, pak, nešto drugačija.

    U zatišju koje je nastupilo kada je Protest iz '96.-7 izduvao, prepoznala se grupa ljudi koji su dobrano učestvovali što u Protestu, što u političkom životu uopšte kroz podmlatke raznih opozicionih partija. S'jedne strane ih je povezala pominjana ideja skidanja Slobe, ali su se, pre svega, prepoznali kao ambiciozni i sposobni ljudi koji su u stanju da izguraju jednu takvu priču. Sastajali su se, kovali i skovali plan...i što je najvažnije, izgurali taj plan do kraja. Da pomenem još jednom, prepoznali su se po tome što su ambiciozni i sposobni - i tvrdim da bi većina njih, sve i da nije ni bilo Otpor!a, bila negde vrlo blizu solidne pozicije u kakvoj se našla posle revolucije. Grupa ljudi koja je unutar organizacije bila poznata pod šaljivim nazivom Bord Direktora.

    ОдговориИзбриши
  8. Nenad Duda Petrović4. 6. 2012. 12:12:00

    'Ajde da razdvojimo neke stvari - učestvovao si u Revoluciji dušom i telom, nosio si majicu ili bedž, lepio plakate ili delio letke, isprejao ne znam koliko pesnica šablonom i auto lakom koje si dobio u lokalnoj filijali Otpor!a...učestvovao na mitinzima, protestnim šetnjama, dobio batine par puta...

    ...ali, ne voliš previše da razmišljaš kako su se u toj represivnoj, strogo kontrolisanoj državi, ti plakati, leci i bedževi uopšte materijalizovali i pojavili u svakoj srpskoj vukojebini. A ko je to napravio...i kako ? Milioni plakata, milioni letaka, stotine hiljada bedževa i desetine hiljada majica...i sve je to našlo put do svih onih koji su želeli da makar malo učestvuju u toj priči. Neko je, dakle, morao da smisli da smo jači svi pod jednim znakom i jednom zastavom, proizvede, organizuje sve to, neko je morao da nađe negde novac da se sve to sprovede, a da ga ne u'vate...neko je morao da stvori i održava najveću ilegalnu mrežu na ovim prostorima - i svaki taj neko je praćen i prisluškivan, svaki taj neko je sebi davao fifti-fifti šanse da preživi. Znaš onaj osećaj kad dve'iljadite nosiš majicu sa pesnajom i napola si siguran da će sad neki ćelavci da te izlome ? - e, slično tome, samo je projektovani ishod fatalan...i tako godinama. Muda i život su ti na nakovnju, u Slobe je čekić, a ti organizuješ li organizuješ njegov kraj na njegove oči. Foteljaši :)

    Da se razumemo - nisam bio deo Borda, ali bio sam tu sve vreme. Ako ste videli nekad pesnaju iz priče - to je moje delo. Ako vam je poznat neki od Otpor!ovih plakata, sva je prilika da sam baš ja poslao fajl na štampu, a i bedževi koji su bili u opticaju su najčešće moje maslo. Nisam sve sam, naravno, bili smo ekipa i više nas je radilo, ali siguran sam da će se svi upleteni ljudi složiti da sam baš ja najodgovorniji za sav visokotiražni grafički izlaz. Provodio sam po deset sati dnevno u kancelariji u Knezu, uvek spreman da se nešto hitno spremi za štampu....a preostalih 14 sati, pa...isto, samo van kancelarije. Ne pišem ovo kako bih ispao jako važan dasa, nego da razjasnim koliko sam bio prisutan. Moja muda nisu bila na tom nakovnju, ali sam proveo hiljade sati sa tim ljudima baš dok ih drže na istom...i neki su mi više, neki manje simpatični, neki čak i odvratni u armani-transformaciji...ali, gledao sam ih kako godinama vrednuju naš zajednički cilj više od sopstvenih života....i ne dam, bre, da se pljuje po njima. Ako im je došlo da odmore otečena muda u udobnim foteljama - alal. Svaka čast, momci i devojke, što ste isterali tu priču i pokazali nam da može. Dalje možemo sami...

    ...ili...? :)

    ОдговориИзбриши
  9. Vidi ovog slinavog idiota sa podignutom pesnicom...ha,ha...Nasli neku budalu ko ce da odradi djaba prljav posao i koji ne zna nista dalje od svog slinavog nosa......ha,ha...

    ОдговориИзбриши