Nema starih priča, već samo novih čitalaca.
Ovo je jedan kvalitetan podnaslov. Neka tako i ostane, a ostalo je nekoliko centimetara niže.

31. 8. 2011.

Liberija


Moj muž je došao danas s dežurstva
i rekao mi da ide u Liberiju.
Stiglo naređenje iz komande
i ko ne želi da ide
Dobija otkaz. Momentalni.

Pre toga je
u radnji kupio sir koji najviše volim
doneo kivi i kafu
i sve stvari sa spiska
(što se retko dešava).
Kada je došao kući oprao je sudove.
Znala sam da
to neće izaći na dobro.

Ide u Afriku na šest meseci,
sledeće godine
i ako želim
mogu da se preudam...
Gledam ga i
imam želju da ga prebijem.
Na mrtvo ime.

Moj čovek, vojno lice po struci
ide u prokletu zemlju trećeg sveta
da sprečava građanski rat
koji ionako traje sto godina
gde se ne zna ko koga
i zašto ubija
I baš će on i njegova jedinica
sprečiti krvoproliće.

Priča mi o svojoj budućoj prekomadi
i kako će sve to biti jedna velika šala
Odmor, pauza...
Pominje novac koji će zaraditi
i stan u centru grada koji će kupiti i
kaže da više nećemo biti podstanari...

Priča kako će u Monroviji
obići grob Džozefa Dženkinsa Robertsa
i kako će kasnije
otići na morsku obalu
i doneti mi školjku.

Gledam ga i ne mogu da verujem
šta mi priča
Želja da ga prebijem na mrtvo ime
me nije prošla...
Hm, možda je u pravu.
Preudaću se.