Nema starih priča, već samo novih čitalaca.
Ovo je jedan kvalitetan podnaslov. Neka tako i ostane, a ostalo je nekoliko centimetara niže.

18. 12. 2012.

Umetnost koja prevazilazi granice


Akademski slikar iz Niša, Jelena Stošić, održaće samostalnu izložbu slika, 
ulje na platnu, pod nazivom “LJUBAV“, u galeriji Djuro Jakšić u Skadarliji. 
Tom prilikom je za BKTVNEWS govorila o predstojećoj izložbi, njenom shvatanju savremene umetnosti kao i osnovnom motivu koji prati njene slike, a to je ljubav. Iskrenost je osobina koja karakteriše kako njene slike, tako i njenu ličnost, a uživanje u crtanju je nešto što je prati od malih nogu.

Jelena Stošić: Umetnost koja prevazilazi granice

- Imala sam, do sada, pet samostalnih izložbi, ali ovo je moja prva samostalna izložba u Beogradu. Puno ljudi je pozvano. Izložbu će ovoriti predsednik ULUS-a, Vukašin Milović, a u umetničkom delu programa učestvuju glumci Jasmina Stojiljković i Ivan Vučković koji će pročitati tri ljubavne pesme, upravo jer se izložba zove ljubav. Znači sve se vrti oko ljubavi. Dugo sam spremala ovu izložbu i planiram da izložim dela koja su nastala u zadnjih deset godina. Izložba se zaista ne sprema u kraćem vremenskom periodu, ona se sprema godinama, pa se onda biraju najbolje slike da se najbolje prezentuje publici ono što vi stvarate, radite i u šta verujete – rekla je slikarka.
Njen moto je: “Ako slika vredi milion reci slikar vredi milion godina”. Slike su radjene u tehnici ulje na platnu, velikh su dimenzija i bogate pastuoznim potezima boje nanete spahlom. Posebnost u temi je avangardnost akta gde se potencira medju energija privlacenja izmedju muskarca i žene.


Moć žene
- Većina mojih slika su aktovi. Volim da ih radim zato što smatram da je golo telo, kao gola duša, neiskaljano, iskreno i čisto. Ničeg nema sramotnog u golom telu. Ono je takvo kakvo jeste i treba ga poštovati. Moje slike slave život, ljubav, uživanje. Najdraže mi je u slikarstvu upravo to što možeš potpuno rasterećen da stvaraš nešto bez ikakvih koncepcija u glavi da ti to radiš za nekog. Nijedan slikar nije počeo da se bavi slikarstvom zato što mu treba novac, već iz čiste ljubavi. 
Dakle ako ja nešto počnem s ljubavlju sigurno ću i da skončam sa njom.



Smatra da pravi slikar ne treba u početku mnogo da se bavi ukusima publike, jer bi onda svi pravili komercijalnu umetnost. Izdvaja istrajnost, veru i lični pečat kao nešto što svaki umetnik treba da poseduje.

- Treba da istrajete i da verujete, a tržište će se naći za svaki domen kojim se vi bavite. Naravno bitno je u kojim ste uslovima započeli karijeru i čemu stremite. Vi možete preći granice svog interesovanja i stvaralaštva tako što ćete izlagati u većim gradovima, posećivati veće gradove i videti šta se nudi. U tom smislu sam počela drugačije da gledam i na svoje slikarstvo. Ja sam se uvek bavila savremenim slikarstvom, dok sam bila mladja nesvesno. Kada sam videla kako savremeno slikarstvo uživo izgleda, ja sam samo nadogradila ono što sam u sebi već nosila.

Fascinira je Italija i izdvaja je kao zemlju umetnosti. Mikelandjelo joj je omiljeni vajar, a posle i slikar, pored Leonarda da Vinčija. Medju umetnicima modernog doba izdvaja Egona Šilea i Gustava Klimta.

- Oni su imali tu slobodnu liniju. Egon Šile je bio iznad vremena, bavio se slikanjem aktova, figura u pokretu. On šta god da nacrta ta linija može da putuje dalje. Treba videti u slici da nema granica. Ram ne ograničava, ništa ne ograničava. Umetnik koji shvati da u umetnosti nema granice, može mnogo da postigne. Danas se smatra da je umetnost dostigla svoj vrhunac. Mene to iritira, znamo da možemo da idemo dalje. Mladi umetnici trebaju da se bave novim pravcima. Šta biste vi novo izmislili u umetnosti, kako bi se taj pravac i pokret zvao? Da li biste menjali boju, pokret, motiv ili format? Ja lično smatram da nema kraja. Sve se kraće i brže radi na slikama i kaže se da je sve već vidjeno. Pa hajde da napravimo nešto što nije vidjeno.

26. 6. 2012.

Hladno Pivo&ljubav




Svako ima priču o svom omiljenom bendu. Ja nemam. Čula sam Hladno Pivo na nekoj od presnimljenih Jugotonovih narandžastih kaseta, na prastarom kasetašu koji je stalno ’’štucao’’ i ’’jeo’’ kasete. (Doduše, nikad nije ’’pojeo’’ Hladno Pivo.) To je bila ljubav na prvi zvuk. Jedna od onih ljubavi za koju apsolutno nemaš pojma odakle i zašto, ali osećaš. Osećaš dublje i intenzivnije svaku reč, svaki slog, svaki akord, razlaganje, solažu. Svaka pesma je tvoja pesma. Dobro, neka više, neka manje, ali shvatili ste, ja sam fan, ljubitelj, iskreni poštovalac ili koja je već formulacija grupe Hladno Pivo. 

23. 6. 2012.

Hladno Pivo na konju

Hladno pivo, pred nastupe 22. juna u Tomaševcu, 29. juna u prostoru "Banovine" u Nišu i 30. juna na "Ex
Yu Rock Festu" u Starčevu, ponudilo je odgovore na ključna pitanja - da li su Deda i Šoki zapravo članovi
benda? Da li Mile voli kad ga grle pijani muškarci? Šta bendu znači nagrada Porin?

U nedavno prikazanoj emisiji "Ružiona" Hrvatske -radio televizije frontmen Mile Kekin je otkrio da je
Pivo i dalje bend čiji članovi u svakodnevnom životu normalno funkcionišu, vode klince u vrtić ili izlaze u
grad "bez preteranog pritiska slave", mada ima i izuzetaka...
"Dogodi se da izađeš van i jedan koji je malo više popio te počne ljubit' i grlit' k'o rođenog brata, pa ti to
ne paše u tom trenutku", otkrio je Mile. Sa druge strane Mladen Subošić-Suba ističe da kao bubnjar ima
malu prednost u odnosu na ostale: "Još uvijek mogu prošetat' gradom popit kavu gdje ja hoću, da me
niko ne slika i niko nema pojam ko sam!"

Suba je otkrio i kako su članovi Hladnog piva primili/prihvatili svoj prvi Porin dobijen za
album "Džinovski" (1993): "Kad smo ga preuzeli u ruke, prva stvar je bila svađa! 'Da li je to nama
trebalo?' Cijelo vrijeme smo razmišljali: 'Okej vjerojatno će ga dobiti neko drugi, i onda nije problem,
nikad se više neće spominjati'. Kad smo mi dobili, nastao je problem. Baš smo se ja i buraz (gitarista
Zoran Subošić-Zoki) fino zakačili".

Emisija snimljena usred seoske idile donosi brojne zanimljive trenutke, kao što je Mile dok jaše konja, a
tu je i zanimljiv dijalog basiste Krešimira Šokeca-Šokija i klavijaturiste Milka Kiša-Dede:
Šoki: Nikad mi nisu rekli, u biti, 'ti si u bendu'. Samo su mi rekli 'sutra je proba'...
Deda: Nisu ti rekli da si u bendu? Ni meni.

Pogledajte čitavu emisiju "Ružiona":
http://www.hrt.hr/index.php?id=enz&tx_ttnews[cat]=537&cHash=715f3ca7df#

Hladno pivo se posle dve godine vraća u Niš za koncert u dvorištu "Banovine". Ulaznica košta 900
dinara, a u prodaji je i povoljnija "Ortačka karta" - zapravo jedna ulaznica za dve osobe koja košta
samo 1.600 dinara!

Prodaja ide preko mreže Eventima, a karte se u Nišu mogu kupiti i u: Vintage shop (Davidova 9 –
kod Sinagoge), Music House, (Generala Milojka Lešjanina 12 – kod Simfonijskog), CD Sound (Novi
podzemni prolaz), Energy music shop (TPC Kalča - prizemlje).

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=OClm-0nn0dE

Izvor: www.longplay.rs

Veroljub Radojković


19. 6. 2012.

Novi spot Hladnog piva

Zagrebačko Hladno pivo, pred koncert 29. juna u dvorištu Banovine u
Nišu, objavilo je danas novi spot "Kirbaj i kotlovina", peti sa aktuelnog CD
albuma "Svijet glamura".

"Hladno Pivo dolazi i u Vaš grad, a do tada uživajte u 'Kirbaju i kotlovini'!",
saopštilo je Hladno pivo.

Spot "Kirbaj i kotlovina" snimljen je jesenas na velikom koncertu Hladnog piva u
Zagrebačkoj areni, a režija je poverena Igoru Vignjeviću. Spot je najava nastavka
prolećno/letnje turneje "Kirbaj i kotlovina" na kojoj Hladno pivo planira posetiti sve
manje i veće gradove u regionu, a i šire.

Hladno pivo se posle dve godine vraća u Niš za koncert u
dvorištu "Banovine". Ulaznica košta 900 dinara, a u prodaji je i
povoljnija "Ortačka karta" - zapravo jedna ulaznica za dve osobe koja košta
samo 1.600 dinara!

Prodaja ide preko mreže Eventima, a karte se u Nišu mogu kupiti i u: Vintage
shop (Davidova 9 – kod Sinagoge), Music House, (Generala Milojka Lešjanina
12 – kod Simfonijskog), CD Sound (Novi podzemni prolaz), Energy music shop
(TPC Kalča - prizemlje).

Link za spot na Youtube: http://www.youtube.com/watch?v=SCxhXVFDuOg

Zvanična strana : http://www.hladnopivo.hr/SvijetGlamura/#/novosti

Izvor: http://www.longplay.rs/

Za LONG PLAY,
Danijela Stepanović PR

17. 6. 2012.

HLADNO PIVO svira za ortake u Nišu!

Zagrebački rokeri Hladno pivo, regionalno poznati po hitovima kao što su "Nije sve tako sivo", "Pitala si me" “Sreća” itd. posle preduge dve godine ponovo će održati koncert u Nišu, ovoga puta u petak 29. juna u dvorištu "Banovine".

"Budite svjedoci promocije zdrave pameti, ironije, zafrkancije i energije. Mrdnite dupe i uključite mozak! Živjeli!", poručili su članovi Hladnog piva pred novu turu sa niškom publikom.

Ulaznice za niški koncert Hladnog piva su u prodaji od utorka, 5.juna. Pojedinačna karta košta 900 dinara, a pored toga u prodaji će biti i povoljnija "Ortačka karta" - zapravo jedna ulaznica za dve osobe koja košta samo 1.600 dinara!

Prodaja ide preko mreže Eventima, a karte se u Nišu mogu kupiti i u: Vintage shop (Davidova 9 – kod Sinagoge), Music House, (Generala Milojka Lešjanina 12 – kod Simfonijskog), CD Sound (Novi podzemni prolaz), Energy music shop (TPC Kalča - prizemlje).

Prodajna mesta u mreži Eventima u Nišu: Astours - Obrenovićeva bb - TPC Gorča, Astours - Bulevar Nemanjića 85a/80, TA "Big Star" - Cara Dušana 65, City Radio - Ćirila i Metodija 24, Mladinska knjiga - Obrenovićeva 42 – TPC Forum,  Fun travel - Obrenoviceva bb - TPC Gorča, Win Win Niš - Obrenovićeva br.80, Win Win Niš - Dušanova br.35, Win Win Niš - Prijezdina 16, ELP pumpa - Autoput E75.

Inače, HLADNO PIVO je prvi put u karijeri nastupilo u Nišu 26.juna 2010. godine na letnjoj pozornici Niške tvrđave, pred oko 2.000 fanova, a sada menjaju prostor jer žele da se oprobaju u "Banovini" - idealnom prostoru na otvorenom sa atmosferom malo većeg kluba.

Zvanična strana: http://www.hladnopivo.hr/SvijetGlamura/#/novosti

Zvanični fejs: http://www.facebook.com/pages/Hladno-pivo-official/127396337314567

Fotografije benda: https://www.dropbox.com/sh/90k6qm9d38hfpz3/nqZznet9n5/Hladno%20pivo%202012%20foto.rar

Izvor: www.longplay.rs


Za Long Play – Veroljub Radojković

2. 6. 2012.

Pojedena deca revolucije


’’ Više ništa nije isto, nikad neće biti kao što je bilo ranije, ostaje nam samo borba, borba i sećanje na neko sretnije vreme kada smo zajedno bili svi, koje nijedna slika, nijedna pesma, ne mogu vratiti...’’
Atheist Rap

22. 3. 2012.

Orthodox Celts u Nišu


U okviru već  tradicionalne martovske turneje, beoradska grupa Orthodox Celts nastupiće 24. Marta 2012. u klubu SKC-a na  Pravnom fakultetu u Nišu.


Martovska turneja započela je haosom u Banja Luci, preko ludila u Novom Sadu, a iza njih su i dve svirke zaredom u istom danu u Beogradu dok se veliko finale sprema za 24 Mart, gde drugde nego U NIŠU!!!!

Koncerti grupe Orthodoox Celts poznati su po uzavreloj atmosferi i dobroj energiji. Tom prilikom veliki broj obožavatelja/ki dolaze u zelenim dresovima fudbalskog kluba Celtic i uživaju u dobrom pivu i svom omiljenom bendu. 


Početak koncerta zakazan je za 21:30h. Cena karte u pretprodaji je 500 din, odnosno 600 din na dan koncerta.

9. 2. 2012.

Ljuta sam!


   Ljuta sam što me ova zemlja ponižava čim otvorim oči, pa ponekad pomislim da ne vredi ustajati iz kreveta. No, to brzo prođe jer ponavljam u sebi: ’’Ne dajte se pasijim sinovima, Borise Davidoviču!’’ Zaličim samoj sebi na pokvarenu ploču ponekad i stresem se pri pomislim da će se te reči izlizati i da onda neću više imati čime da kuražim sebe...
   Ljuta sam što na NIS-ovim pumpama nema plina u bocama već dve nedelje, a busaju se u grudi kako podržavaju tenis. Super, neka ga podržavaju. Hoću da smanjim potrošnju električne energije i ne grejem se na struju, ali kako, ako nema plina, ostaje mi grejalica na struju. Neka sad malo oni podrže mene!
   Ljuta sam što svi pričaju o najhladnijem danu u godini, a evro raste sve više i više.
   Ljuta sam što je generacija mog brata izrasla u mrzitelje svega drugačijeg od njih i što nikada nisu ni imali šansu da im bude bolje. Nisam ni ja odrastala u sretno vreme, ali sve te generacije rođene za vreme ratova, su htele to ili ne, ’pokupile’ mržnju koja se tada osećala u vazduhu...
   Ljuta sam što ovaj narod dozvoljava da manipulišu njime i da mu mažu oči kojekavim obećanjima koja ne vrede ni pišljiva boba. Narod i dalje veruje političarima, nada se nečemu što se u svim ostalim zemljama zove ’normalan život’. Sećam se onih ratnih godina kada je keva morala da bira između dve namirnice u radnji jer nije imala dovoljno para za obe (ukoliko bi stigla na vreme, pa nije bilo sve prodato). Od tada je prošlo dvadesetak godina, a sada hvatam sebe kako radim to isto. Najpre sam se prebrojavala pri kraju meseca, zatim sredinom, i onda novo dno dna prebrojavanja u radnji – današnji dan. Zato vas pitam, kome više da verujem i čemu da se nadam? Lažnim obećanjima političara koje realno zabole za običan narod; za njih taj narod postoji samo one godine koja je izborna. Tada ih hvata strah (ako uopšte i osećaju išta), onaj panični, a pojma nemaju da njihovi glasači žive u takvom strahu već mnogo dugo.
   Ljuta sam što je nemačka vlada smatrala da vredim, te me je o njihovom trošku poslala mesec dana iz ove ograđene, proklete avlije da vidim kako civilizovan svet živi. I svidelo mi se, mnogo mi se svidelo. Može se reći da sam bila strani plaćenik koji se tih mesec dana nije cimao ’oće li ga neko ubiti na pešačkom prelazu, da li prevoz kasni (nikada nije, naravno) i uopšte živeo je neki život, koji se, kasnije se ispostavilo, normalan. Moja Vlada, kada sam je jedne godine uljudno ’’pitala’’ da mi da kredit, nije našla za shodno da ga odobri jer je moj dijabetični ćale taksista imao prihode. Nisam ulagala ikakve prigovore, ali mi je bilo čudno da kolegenica prima kredit, a oba roditelja su joj lekari (bez uvrede za bilo koga, ali znam da lekari zarađuju više od taksista). Shvatila sam da je najbolje nemati nikakvog posla sa državom... 
   Ljuta sam na sebe što volim ovu zemlju, što volim da osvojim neki planinski vrh i onda uživam u toj nepatvorenoj lepoti, koju doživljavam kao nagradu posle napornog puta. Ljuta sam jer mi ova zemlja ne dozvoljava da je volim onako, do kraja i što polako razmišljam o odlasku, a duša me boli jer pišem na srpskom i sanjam na najfantastičnijem fonetskom pismu koje postoji. Ljuta sam jer znam da koji god belosvetski jezik da naučim, nikada neću moći da prenesem emocije koje osećam na način na koji to činim na maternjem jeziku. Ljuta sam jer ovde nikada neću imati normalan život i što ne želim da moja deca prolaze kroz sve ono što sam prolazila i što još uvek prolazim. Kategorički odbijam pomisao da me moje dete jednog dana pita da mu kupim nešto, a da ja samo tužno odmahnem glavom jer nemam dovoljno para i da me jednog dana gleda ’onim’ pogledom koji optužuje da mu nisam priuštila normalno detinjstvo kakvo je zaslužilo jer se, eto, nisam snašla. Ne želim jer sam to isto radila svojim roditeljima.
   Ljuta sam što je ’biti novinar’ postalo psovka i što sve više vidim prezriv pogled u očima sagovornika kada kažem čime se bavim, tj. šta studiram. Osetim se loše kada krenu da nabrajaju ’zlodela’ koja su učinili novinari. Ljuta sam i što su za mnoge stvari u pravu, a ja ne mogu da ih promenim. Ljuta sam i što u nekim državama, novinari imaju status službenog lica, a samo u Srbiji je potpuno ’legitimno’ prebiti novinara i nikom ništa. Ljuta što se moja najduža ljubav, osim one prema porodici, izvrće ruglu, javno sakati i na kraju, obezglavljuje...
   Ljuta sam što mi sve više prijatelja, polu šapatom, oborenog pogleda saopštava da su postali članovi neke partije. Nervozno skidajući nevidljive končiće sa garderobe, vrpoljeći se na stolici sa ogromnim osećajem nelagode mi pričaju da će možda tako uspeti da nađu posao za koji su se školovali. Zaćutim na trenutak i slegnem ramenima, u fazonu, ’ma kapiram, svako se snalazi kako ume’. Šta da im kažem? Da će biti bolje? Da će njihovi ’tokovi života’ koje su godinama brižljivo punili neplaćenim poslovima u struci i velikim iskustvom pobediti rođačku ili kakvu već vezu? Ne mogu da lažem prijatelje, jednostavno ne mogu.
   Ljuta sam što mi kasni plata koju sam već potrošila na život. Ljuta sam što moram da se krpim.
   Ljuta sam što imam novi pasoš, a ne mogu da putujem jer nemam para.
  Ljuta sam jer vidim da radnike nipodaštavaju uzduž i popreko. Ja sam dete iz radničke porodice i sve to me mnogo boli. Svi ti tehnološki viškovi i fabrike prodate bud-zašto.
  Ljuta sam jer glasam od kad imam pravo glasa. Ljuta sam jer je taj moj glas pomogao u početku kraja. Ne mogu to sebi da oprostim. Ljuta sam jer sam ispala glupa i podržala ih, a oni su taj moj glas pogazili i bacili u smeće. Ljuta sam i što ove godine neću glasati...

   Ljuta sam, mnogo sam ljuta...